Ferdinand I. Povlastice srpskim kapetanima i vojvodama na Žumberku 1538. Capitaneos et Waiuodas Seruianos, Seu Rascianos.



















46. SEOBA SRBA NA ŽUMBERAK G. 1538.
I. Ferdinand dodjeljuje privilegij doseljenim Srbima (1).

„Ferdinand, po milosti božjoj uvijek uzvišeni kralj rimski i kralj Njemačke, Ugarske, Česke, Dalmacije, Hrvatske, i Slavonije, i.t.d. kralj i.t.d. Ovom ispravom dajemo na znanje i saopćavamo svima, kojima se upućuje, da nam je naš voljeni plemić Nikola Jurišić, baron Kiseka, nas generalni kapetan (2), javio, kako su neki srpski ili raški kapetani i vojvode odlučili da dođu zajedno s ljudima i licima, koja se nalaze pod njihovom vojvodskom časti, da nam služe i da stalno, odano i nepokolebljivo, vjernošću ostanu i ustraju u našoj službi. Stoga mi želimo, da te srpske ili raške kapetane i vojvode, njihove ljude i lica ili spomenute njihove pripadnike izdašno nagradimo nekim milostivim poklonom kraljevske naklonosti i darezljivosti.
Da bi oni mogli sve to još jače da potvrde djelom, mi im zbog njihove pobožne namjere i stava prema nama i kršćanskoj zajednici dajemo, poklanjamo, ustupamo, podjeljujemo i obećajemo dolje iznešenu povlasticu s oslobađanjem od izvjesnih obaveza, izvjesna prava kao i slobodu, koju, po našem mišljenju, treba obećati, dati, pokloniti i ustuputi, s ovim sadržajem:

Kad sami srpski ili raški kapetani i vojvode, ljudi i naprijed spomenuta lica, koja su njihovi podanici i pripadnici, budu dali vjeru, koja će nam nepokolebljivo služiti, svaka porodica, koja bude stanovala u jednoj kući, pod jednim krovom i na jednom imanju, mora, može i smije u roku od 20 godina bez prekida slobodno živjeti na našem području, u mjestu, koje joj spomenuti generalni kapetan bude odredio, bez ikakvog plaćanja poreza i bilo kakve zakupnine, obrađivati zemlju ili je dati na obradu, primati sav plod i prihod s te zemlje, bez kakve zapreke i protivljenja. Zatim ćemo narediti, da se svakom kapetanu ili vojvodi ovih Srba ili Rašana, koji pod svojim vodstvom ili upravom bude imao 200 ljudi, svake godine dade, isplati i izbroji u novcu od 50 rajnskih forinti, dokle se god bude dobro i vjerno držao i nama služio.

Osim toga, štogod oni iz ruku nevjernika i stalnih neprijatelja kršćanske vjere, Turaka, dobiju u svoju vlast i zaplijene, sve ima pripasti samim tim Rašanima izuzevši gradova, trgovišta, utvrđenih gradova, kula, kapetana, istaknutih ličnosti, što sve zadržavamo, da time sami raspolažemo.
Uz ovo se ipak dodaje i uvjet: ako budu primali od nas plaću i ako nešto otmu samim nevjernicima, dok su pod takvom našom plaćom, dužni su, pored spomenutog ograničenja, da doznače i predaju našem blagajniku i trećinu takve dobiti ili plijena, jer se nećemo odricati dobiti ni novca, koji nam se od te trećine ustupi.
Mi smo štavise, spremni, da ponovo, kad se pojavi potreba, podijelimo neku povlasticu ili je izmijenimo u prilog i korist samim Srba ili Rašana, kao da otkupimo zarobljenike, ako tko od njih padne u ruke ili u vlast neprijatelja, ili da nagradimo i naročitu blagodat ukažemo onima, koji se povrh ostalih istaknu nekim izvanrednim i pohvalnim pothvatom za kršćansku zajednicu protiv njezinih stalnih neprijatelja, i kad se doista uvjerimo, da spomenuti vojvode, njihovi ljudi i pripadnici rade za naše dobro i dobro cjelokupne kršćanske zajednice, i kad pokažu, kako zaslužuju da uživaju ne samo ovu jednu povlasticu, koja im je dodijeljena, nego da bi im se mogla pokazati i veća blagonaklonost i milost od naše strane i od strane cijelog kršćanstva.

Obavezujemo se i obećajemo, da ćemo se ove naše povlastice čvrsto držati, a zahtijevamo i naređujemo, da se nje svi drže. Ovo potvrđujemo svojeručnim potpisom. U našem gradu Linzu, 5. dana mjeseca septembra, godine gospodnje 1538, naših kraljevina 8., a drugih 12. godine. (3)

Ferdinand.

Bilješke:

1. U latinskoj pisanoj ispravi upotrebljavaju se dosljedno imena: Serviani seu (ili) Rasciani.
2. Glavni komandant.
3. Ferdinand Habzbur
ški postao je 1529. kralj njemački i rimski, a 1526./7. češki, ugarski i hrvatski.




II. Pismo Nikole Jurišića kralju Ferdinandu I. 22. X. 1538.


„Prejasni, velemožni kralju! Premilostivi gospodine! Ovog časa piše mi gospodin ban Petar Keglević zajedno s drugim hrvatskim grofovima, kako su se sretno povratili i doveli sa sobom veliki broj Srba (1) s njihovim ženama, djecom i stokom, iako su pretrpjeli dosta opasnosti, jer su Turci na dva mjesta na njih čekali, ne usudivši se doduše da ih napadnu.

Sada, premilostivi kralju, budući da gospodinu Erazmu baronu Thurnu, kapetanu bihaćkom, pripada nemalo mala zasluga za prebacivanje Srba, molim Vaše rimsko kraljevsko veličanstvo da spomenutom Turnu uputi milostivo pismo. Jednako gospodinu Kegleviću, grofovima Slunjskim, Zrinskom i Blagajskom, kako bi i ubuduće bili tako revni. Oni doista nisu uzalud primili dvomjesečnu plaću. Za šest dana bit će oni na zapovijed Vašeg rimskog kraljevskog veličanstva pušteni kući, premda je bila velika potreba, da hrvatski grofovi, dok ne vrše službu, primaju proviziju (2) za svoju osobu.

Što gospodin komandant (3) u svojemu pismu javlja, da treba doseljenicima odrediti stan, to je učinjeno prije pola godine. On ima kod sebe i privilegij, koji je ovamo Vaše rimsko kraljevsko veličanstvo ovamo poslalo. Svi oni imaju također i moje pismeno obećanje, da će sve ono biti održano, što im je Vaše rimsko kraljevsko veličanstvo obećalo. Uz to pišem komandantu, neka Vlasima - koje kod nas nazivaju Starim Rimljanima, a koji su sad zajedno s ostalima iz Turske prešli - dade obećanja i privilegije, koje je Vaše rimsko kraljevsko veličanstvo dalo Srbima.

Premilostivi kralju! Vaše rimsko kraljevsko veličanstvo neka izvoli imati na umu, da je Vašem veličanstvu i ovima zemljama mnogo stalo do tog naroda. Mene će pak oni dnevno salijetati, pa pored toga, što ću im morati govoriti lijepe riječi prikladne u tu svrhu, ipak ne ću moći izbjeći da im pružim novaca, sukna i žita. Nužno je također, da se oni održavaju dobrom stanju. Svemogući bog neka udijeli, da se na taj način porodi ustanak među njegovim podanicima.
Na sve to neka se izvoli milostivo podsjetiti Vaše rimsko kraljevsko veličanstvo, kojemu se ja kao svom premilostivom gospodinu u najvećoj poniznosti pokoravam.

Dano u Ljubljani dana XXII. oktobra godine XXXVIII.
Vašeg rimskog kraljevskog veličanstva preponizni sluga Nikola Jurišić.”

Bilješke:

1. U skladi s prethodnim privilegijem Ferdinanda I., Jurišić govori izričito o Srbima (Sirfen), razlikujući ih od romanskih Vlaha ili »starih Rimljana« (Alt-Römer), koje drugi suvremeni izvori nazivaju također Ćićima.
2. Novčana nagrada.
3. Kapetan u Bihaću, bar. Erazmo Thurn.



Faksimil ćiriličnog potpisa i pečat hrvatskog plemića Nikole Jurišića na jednom reversu od 21. marta 1528. g. za vrijeme svog kapetanstva u Rijeci.

"Mikula Jurišić... moje ruke pismo."









Literatura:

Serbian border guard, G. M. Mackenzie and A. P. Irby, Travels in the Slavonic Provinces of Turkey-in-Europe, (Illustr. by Felix Kanitz), London, 1867.

46. SEOBA SRBA NA ŽUMBERAK G. 1538.(I/II)
Jaroslav Šidak, Historijska čitanka za hrvatsku povijest, I., Zagreb, 1952.

Pismo Nikole Jurišića na njemačkom jeziku:
Emil Laszowski, Monumenta Habsburgica regni Croatiae, Dalmatiae, Slavoniae, II, Zagreb, 1916.

Oscar Freiherrn von Mitis, Zur Biographie des Nikolaus Jurišić, CARNIOLA: Zeitschrift für Heimatkunde, Laibach, 1908, str. 144.

Ferdinand II. Privilegije za tzv. Vlahe (Serben) 1627. godine







Rudolfove privilegije 1581. Privilegien und Acten in Bezug auf die Serben (str. 62-92.).








Georg Rakoczy postavlja Savu Brankovića za mitropolita 1655. godine.







Povlastice izdane 1627, 1630. i 1642. godine









Ferdinand II. Privilegije za Srbe 1627. godine (fur die Serben).







Pismo Leopolda I. upućeno patrijarhu Arseniju Crnojeviću 6. aprila 1690. / Leopoldove povlastice iz 1685. godine.

„Leopold, po milosti božjoj izabrani rimski car, uvek uzvišeni itd, itd. Časni, odani i ljubazni, u više navrata javljeno nam je koliko vam na srcu leži bezbednost i napredak hrisćanstva, o čemu ste, kako sa zadovoljstvom uviđamo, pružili izvrsne dokaze vernom pok. generalu Pikolominiju dok je u onim krajevima savesno obavljao svoju dužnost. To nam i ubuduće obećavate s obzirom na svoju izuzetnu vernost i revnost, osobito u štovanju Boga, pa ne sumnjamo da ćete - zobg ugleda koji uživate u narodu iz onih oblasti, osobito u Albanaca i Rascijana - vredno sarađivati da oni ovom zgodnom, od Boga danom prilikom zbace turski jaram pod kojim su dosad gorko stenjali i da, pridruživši se našem oružju, potpomognu da se na svaki način suzbije i uništi varvarska otomanska tiranija.

Učinićete bez sumnje delo i Bogu vrlo milo, i naše carske i kraljevske milosti posve dostojno: kao što vam ovu milost blagonaklono nudimo, isto tako nećemo propustiti da je, kada se za to ukaže prilika, posvedočimo živim dokazima.
Dato u našem gradu Beču, dana šestog, meseca aprila, godine hiljadu šesto devedesete, a naših kraljevanja: rimskog trideset druge, ugarskog trideset pete, češkog, pak, godine trideset četvrte.

LEOPOLD.

(M.P.)

F. A. Henr. grof pl. Štratman.

Na sopstvenu zapovest svetog carskog i kraljevskog veličanstva.
Stef. And. pl. Verdenburg."


Dinko Davidov, Srpske privilegije carskog doma habzburškog, Novi Sad, 1994, str. 92.
Prevod privilegija sa latinskog izdanja: Darko Todorović, Balkanološki institut, Beograd.



Kotor, 6. decembra 1686.

"Vanredni kotorski providur Antonio Zeno izveštava senat da mu je pećki patrijarh saopštio nameru da se nastani na Cetinju, da nagovara narod na ustanak i da se sprema poslati u Dalmaciju stotinu dobro opremljenih konjanika da se pridruže Jankoviću, a to sve radi nesnosnog turskog zuluma."















Bo
ško Desnica, Istorija kotarskih Uskoka, II, 1951.



XXX. U Be
ču 1685. junija 19.

"Kralj Leopold prima narod Bosanski, Rašane i druge krstjane, koji bijahu poslali svoje pouzdanike do bana grofa Nikole Erdeda, pod zaštitu i u milost, obričući ih uzdržati u povlastih i slobodah."
















Radoslav Lopašić, Spomenici Hrvatske Krajine, III, Zagreb, 1889, str. 445.

Leopold I. Litterae Invitatoriae - Invitatorija, 6. april, 1690.

"Mi Leopold itd., itd.Svima narodima i zemljama koje od Naše nasledne kraljevine Ugarske zavise, i svima drugima koji ovo čitali ili slušali budu, a poglavito narodu albanskom Našu carsku i kraljevsku milost i svako dobro. Neka vam bude znano da turski rat, na koji smo narušenjem ugovora i nepravedno izazivati, po Našem carskom i kraljevskom zvaniju, uzdajući se u božju zaštitu i pravednost Naše stvari, samo toga radi vodimo da narode koji su nam potčinjeni i koji pravno zavise od Naše spomenute kraljevine Ugarske, i sve druge hrišćane, iz groznog turskog ropstva otmemo, i pređašnjoj slobodi, pređašnjim povlasticama i pređašnjem savezu sa telom od kojeg zavise povratimo, ukinuvši svaku zloupotrebu, i popravivši štetu turskim tiranstvom nanesenu, i povrativši svakom svoje pravo.

− Zbog toga sve narode koji po svoj Albaniji, Srbiji, Miziji, Bugarskoj, Silistriji, Iliriji, Macedoniji, Rasiji stanuju, i druge zemlje koje od predrečene Naše kraljevine Ugarske zavise, i sve druge narode koji pod jarmom turskim stenju, blago opominjemo da pobožnoj i otačaskoj Našoj želji odgovarajući, u ovoj tako povoljnoj prilici, kad su turske snage u tolikim pogibijama pobednim Našim oružjem satrvene, za svoje spasenje i oslobođenje i zakon hrišćanski, svi na Našu stranu pređu i protiv Turaka na oružje ustanu, Našoj vojsci po ugodnosti i nuždi, na zapovest Naših vojvoda i generala, koji će se naskoro s dovoljnom i mnogobrojnom vojskom na bojištu pojaviti, pridruže se, i njoj po mogućstvu hranu i što joj drugo za izdržavanje ustreba, daju, i u svakoj prilici protiv opšteg neprijatelja na pomoć gotovi budu, − (a rečene Naše vođe zaštićivaće ih protiv napadaja od Turaka i držaće svagde, kao što smo ozbiljno zapovedili, vojnički zapt), − i da se Našem zakonitom gospodstvu svojevoljno povrate, ako hoće da iskuse Našu milost i blagonaklonost.

– Obećavamo vama svima predrečenim narodima i zemljama, koje su nama kao kralju Ugarske pravno potčinjene i koje će se zakonito potčiniti, zadržavši poglavito slobodu, povlastice i prava svoje veroispovesti i izbora vojvode, da ćete izuzeti biti ispod svakog javnog tereta i danka, ali izuzevši stara i obična prava kraljeva i gospode koja su postojala pre svakog upada turskog, i ukinuvši u ovima svaku zloupotrebu turskim gospodstvom uvedenu, osim u slučaju ratne nužde, gde ćete za vaše sopstveno spasenje i obranu, na način dobrovoljnog danka, po mogućstvu davati nužne priloge, da se vojske Naše održati, zemlje obraniti, i ratni tereti snositi mogu. A kad se turski jaram zbaci sve ćemo u staru formu i nadležni red za buduće po želji i na zadovoljstvo vaše dovesti, i povratiti svakome svoje pravo i slobodu veroispovesti, povlastice i slobode od tereta, svima i svakom pojedinom davaćemo pravicu, i svima ćemo dati najobilnija svedočanstva milosti, blagonaklonosti, blagosti i očinske Naše zaštite. Osim toga obećavamo, poklanjamo i ustupamo svima i pojedinim slobodno priteževanje dobara, ili pokretnih ili nepokretnih, koja god od Turaka na svojim granicama oduzeli budu.

Radite dakle Boga radi, da povratite veroispovedanje, spasenje, slobodu, bezbednost vašu, bez straha pređite na Našu stranu, kuće vaše i poljsku radnju ne ostavljajte, vaše drugove pozovite da vašim stopama sleduju, i priliku ovu od Boga i od Nas vam danu, koja se nikad više povratiti neće, upotrebite, ako ćete za sebe, ako za sinove vaše, ako najposle za milo otačastvo i spasenje da se starate, uostalom vama svima i pojedince jasno nudeći Našu carsku i kraljevski milost.
Dano u Našem gradu Beču, 6. dana meseca aprila godine 1690., Našega kraljevanja, rimskoga, 32., ugarskoga 35., a češkoga 34.

Leopold (M.P.)

T.A. Henr. grof Stratman.
Na sopstvenu zapovest presvetl. carskog i kraljevskog veličanstva: Stef. Andr. pl. Werdenburg."


Leopold I. Privilegije iz 1690. /Josephus I. potvrdno pismo iz 1706. godine

Privilegija Leopolda I. od 21. avgusta 1690.

"Mi Leopold I. itd., itd.
Časnom, Odanom, Nama ljubeznom Arseniju Čarnojeviću, Srbalja istočne crkve grčkoga obreda arhiepiskopu, episkopima, i svima drugim crkvenim i mirskim staležima, kapetanima, potkapetanima, najposle celom opštinstvu istoga grčkog obreda i naroda srpskog, po Grčkoj, Bugarskoj, Rasiji, Hercegovini, Dalmaciji, Podgorju, Jenopolju i ostalim sajuženim mestima i svima drugima, koji ovo čitali, videli ili slušali budu, Našu carsku i kraljevsku milost i svako dobro.

Ne samo iz poniznog pisma koje nam u ime vas sviju podnese poslani k Nama episkop jenopoljski Isaija Đaković, nego još jasnije iz usmenog njegovog pretstavljanja najmilostivije primismo vašu poniznu zahvalnost, što smo vas iz čeljusti varvarskog turskog tiranstva oteli i pređašnjoj slobodi povratili, kao i večitu obavezanost, kojom ispovedate da ste Nam vi i vaši potomci zbog tolikog učinjenog dobra obvezni, istina po dužnosti vašoj, ali na Naše u toliko veće zadovoljstvo što priznavši Naše pravo, i sebe u krilo milosti i blagonaklonosti Naše, kao vašeg gospodara i zakonitog kralja odavajući, s pohvalnom duha krepošću izjavljujete, da vam otsada pod senkom Naše zaštite valja i živeti i mreti.

Smatrajući ne toliko ovo vaše Nama odveć milo svedočanstvo i izjavu, primamo blagonaklono vas sve skupa i pojedine u Našu carsku i kraljevsku zaštitu, koliko da se tim izredna ova namera u vašim duhovima utvrdi, i sinovima neprestano uliva, i u svima slučajevima stvarnim dokazima sve većma i većma ukrepi. Očinski vas dakle pozivamo da protiv najžešćeg dušmanina hrišćanskog imena i vašeg gonitelja pod Našom zaštitom i pod upravom Naših vojvoda na oružje ustanete, da odbijete nepravde, nevolje o bede, koje su vam dosad najnepravednije i najnemilostivije nanošene bivale. A da biste i vi uzajamno blagost i slast Naše vlade i gospodstva već na samom pragu osetili, vaše molbe s prirođenom Nam blagošću odobravajući, milostivo smo zaključili:

Da po običaju Srbalja istočne crkve grčkoga obreda i po propisu staroga kalendara slobodno opstojati možete, i da vam kako dosada tako i unapred nikoji crkveni ili svetovni staleži nikakve dosade činiti ne mogu; i neka vam slobodno bude između sebe, sopstvenom vlašću, iz srpskog naroda i jezika postavljati sebi arhiepiskopa, koga će crkveni i svetovni stalež između sebe birati. I ovaj arhiepiskop neka ima slobodnu vlast raspolagati svima istočnim crkvama grčkog obreda, episkope posvećivati, sveštenike po manastirima raspoređivati, gde bude nužno crkve sopstvenom vlašću zidati, po varošima i selima srpske sveštenike nameštati:

jednom reči, kako i dosada da bude poglavar nad crkvama grčkog obreda i nad opštinstvom iste veroispovesti, i da ima vlast njima raspolagati, sopstvenom vlašću crkvenom, po povlasticama koje vam dadoše prethodnici Naši, nekadašnji bležene pameti kraljevi Ugarske, po svoj Grčkoj, Rasiji, Bugarskoj, Dalmaciji, Bosni, Jenopolju i Hercegovini, kao i u Ugarskoj i Hrvatskoj, gde ih faktično ima, i ukoliko i dokle Nama svi skupa i pojedince verni i privrženi budu. Dalje crkvenim staležima, kao arhiepiskopu i episkopima, monasima i svakoga reda sveštenicima grčkog obreda u manastirima i crkvama neka ostane vlast raspolagati, tako da niko u predrečenim manastirima, crkvama i rezidencijama našim nikakva nasilja činiti ne može; nego od desetka, danka i kvartira da budu oslobođeni kao i pre, niti da ima iko od svetovnjaka, osim Nas, nad crkvenim staležom vlast, koga zatvoriti ili zarobiti, nego da arhiepiskop može takve od njega zavisne crkvene ljude, ako što skrive, po pravu crkvenom ili kanonskom kazniti.

Prilažemo dalje i potvrđujemo da se grčkog obreda crkve, manastiri, i što k ovima spada, kao i dobra što arhiepiskopu i episkopima pripadaju, ma kakva ona bila, kao što su od prethodnika Naših priložena, pritežavati mogu; a koje je crkve neprijatelj hrišćanskog imena Turčin od vas oduzeo, i te kad se osvoje, zapovedićemo da se u vaše ruke predadu. Najposle kad arhiepiskop, ili episkopi vaši, kad nužda zahteva, manastire i crkve po varošima ili selima obilaze, ili parohe i opštinu poučavaju, nećemo trpeti da im iko, bilo od crkvenih ljudi bilo od svetovnih, dosadu kakvu čini.

Mi sebi tvrdo obećavamo da ćete vi ovu Našu najštedriju i najmilostiviju koncesiju svim trudom i silama zaslužiti, i vašu vernost i privrženost neprestano neoskrvljenu čuvati, i da je nikakve bure porušiti neće; uostalom vama svima i pojedince potvrđujemo najmilostivije Našu carsku i kraljevsku milost. Dano u Našem gradu Beču, dana 21. avgusta godine 1690., Našega kraljevanja, rimskoga 33., ugarskoga 36., a češkoga 34.

Leopold (M. P.)

T. A. Henr. grof Stratman.
Na sopstvenu zapovest presvetl. carskog i kraljevskog veličanstva: Stef. Andr. pl. Werdenburg."







„Milostivo, dakle, razmatrajući razumne molbe spomenutog Patrijarha i Arhiepiskopa Arsenija Čarnojevića, kao i staleža celog plemena i naroda ilirskog ili rascijanskog, i najizvrsnije zasluge koje su oni stekli za naš uzvišeni Dom - pri čemu je, naime, rečeno pleme i narod u svim mogućim preokretima, u žestokim ratovima s najljućim neprijateljem i dugotrajnim vihorima ustanaka, nasilja, najezda, šteta i drugih nesreća ostao ne samo svagda nepokoleban u neumanjenoj i najpotpunijoj vernosti Domu, nego je takođe velikodušno dokazao svoju osobitu privrženost i revnosnu poslušnost u mnogim prilikama - kako unapređenjem koristi i usluga za naš Dom, tako i pružanjem spremne pomoći
i podnošenjem zajedničkih tereta, a da bi odvratio neprijateljske i buntovničke poduhvate, nije štedeo ni krv, ni imanje, nego je, zapostavivši sva dobra i prezrevši životnu opasnost i sve teškoće, držeći se postojano svog zakonitog kralja i gospodara, s besmrtnom slavom ispunio podaničku i vazalnu dužnost, a obećava i želi da je i ubuduće ispunjava - hteli smo da milostivo uvažimo najponiznije molbe rečenih molilaca, i stoga, na osnovu svog pouzdanog znanja, razumne odluke, odlučne volje i punine carske i kraljevske moći i vlasti, ovim preljubazno overavamo i sasvim i u svemu milostivo odobravamo i potvrđujemo gore spomenute privilegije, slobode i preimućstva, koja im je svojim kraljevskim i otvorenim pismom u celini u pojedinostima njegovog sadržaja, klauzula i izraza premilostivo dodelio naš uzvišeni gospodin i roditelj; zadržavajući, sem toga, za sebe najpotpuniju vlast da - kad se božjom dobrotom i složnim nastojanjem istih Ilira i ostalih naših vernih podanika povrati žuđeni mir u našem kraljevstvu Ugarskoj i našim pograničnim pokrajinama - da te slobode, preimućstva i privilegije nadalje tumačimo tako što ćemo im, prema prilikama, davati još bolji oblik, pokazujući ujedno u još većem stepenu svoje najnaklonjenije raspoloženje prema ilirskom plemenu, ukoliko bude izgledalo da to donosi korist i dobrobit nama i našim kraljevstvima i pokrajinama.

Radi toga, ovim pismom ozbiljno nalažemo i zapovedamo našim redovnim sudovima, kako crkvenim, tako i svetovnim, svim skupa i svakom ponaosob; najzad, svim našim službenicima ma kog stepena, čina, dostojanstva, imena, te ostalim našim podanicima, vernim i ljubaznim: neka dozvole da spomenuti Patrijarh i Arhiepiskop, kao i svi staleži rečenog naroda rascijanskog, na miru i bez ikakve neprilike, smetnje i uznemiravanja koriste, uživaju i raduju se, svim skupa i svakoj ponaosob, napred navedenim privilegijama, preimućstvima, slobodama, ovlašćenjima, milostima, dopuštenjima, pravima i ovim našim potvrdnim pismom; neka ih učvrste i odbrane u njima, neka ne pokušavaju i ne čine ništa što bi bilo protivno njihovom sadržaju, i neka ne dopuste da drugi na neki način pokušaju i da se to dogodi, inače će pasti u najtežu nemilost nas i naših naslednika, pa osim toga što će se njihov čin obezvrediti, platiće samim tim globu od Trideset Maraka u Zlatu, i to jednu polovinu fisku ili našoj blagajni, a drugu onima koji su pretrpeli nepravdu.

Po svedočenju ovog pisma, koje je potpisano našom rukom i overeno našim većim visećim pečatom. Dato u našem gradu Beču, dana sedmog, meseca avgusta, godine hiljadu sedamsto šeste, a naših kraljevanja; rimskog sedamnaeste, ugarskog devetnaeste, češkog, pak, druge."

JOSIF.

(M.P.)

Jox. Frid. baron od Zajlerna
Fil. L. grof od Zincendorfa.

Na sopstvenu zapovest svetog carskog i kraljevskog veličanstva.
Jakob Ernest pl. od Plekner.

Dinko Davidov, nav. dj., str.94-95.

Kralj Leopold zaštićuje narod srpski 4. marta 1695. godine / Zaštitna diploma Karla VI. od 10. aprila, 1715.

"Kralj Leopold zaštićuje mitropolitu Arzeniju Črnovića i narod srbski, da može polag staroga obreda slobodno u svojoj vjeri živiti te pozivlje palatina ugarskoga i bana hrvatskoga, da u tom kraljevsku odredbu vrše, dozvolivši ujedno Črnoviću dohodak od naroda srbskoga u krajevih Požežkom i Sriemskom."















Radoslav Lopašić, Spomenici Hrvatske Krajine, III, Zagreb, 1889.





Mi Leopold, itd. Našim vernim, svima skupa i svakome ponaosob, gospodi prelatima, baronima i magnatima, osobito, pak, budućim arhiepiskopima, ostrogonske, kaločke i bačke crkve, knezu-palatinu rečenog našeg kraljevstva Ugarske, takođe, grofovima, sudiji naše kraljevske kurije, kao i vrhovnom generalu Gornjih oblasti navedenog našeg kraljevstva Ugarske, te banu naših kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, itd., našim tajnim savetnicima; potom zastupniku našeg ličnog kraljevskog prisustva u sudovima i našem savetniku, ako i prefektu naših ugarskih i sepeških komora, administratoru i ostalim savetnicima; sem toga, velikim županima i podžupanima, plemićkim sudijama i jurasorima svih županija rečenih naših kraljevstava Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije; uz to, kapetanima i potkapetnima svih naših utvrđenja i ostalim oficirima, konjičkim kao i pešadijskim, sadašnjim i budućim, postavljenim skupa ili pojedinačno, koje ovim pismom budu potražili pozdrav i milost.

Casni Arsenije Čarnojević, arhiepiskog srpski grčkog obreda, najponiznije je predočio našem veličanstvu da - premda je pre nemnogo godina, naime tokom skorašnjeg rata protiv zakletog neprijatelja hrišćanskog imena koji još i danas plamti, podstaknut uspehom našeg pobedonosnog oružja i nagnan očevidnim primerom božanskog blagoslova koji je potpomogao naše snage, namerio da zajedno sa rascijanskim narodima koji odavno stenju u varvarskom sužanjstvu strese jaram otomanske tiranije; i (premda je) u tu svrhu izjavio da ne samo da su oni i njihovi potomci potčinjeni pravu, milosti i carskoj blagosti nas kao svog zakonitog kralja, nego i da su, napustivši svoja prebivališta u turskim oblastima, ostavivši svoja doba i imanja kao izgnanici s očinskog ognjišta, i preselivši se u pogranične oblasti našeg kraljevstva Ugarske, zauvek gotovi da žive i umiru pod senkom naše zaštite kako bi se i nadalje svetili najstrašnijem neprijatelju za njegovu svirepost i satrli je; i (premda je) ovim osobito hrabrim i plemenitim činom od nasešeg veličanstva izdejstvovao milostiva dopuštenja i diplome, izdate poglavito godine hiljadu šesto devedesete i devedeset prve, kao i slobode i preimućstva koja su onde obuhvaćena, iz čijeg se...

... sadržaja videlo da su ne samo celi i neokrnjeni očuvani stara vlast istog arhiepiskopa i obred rascijanskog naroda, nego da im je pružena potpuna sloboda duhovne uprave i da su, štaviše, i u svetovnim stvarima oslobođeni svih tereta i dažbina, a osobito desetka - svejedno se još i danas nailazi na neke naše verne državljane obaju staleža koji, ne obazirući se na našu milostivu volju i dopuštenje, pokušavaju da navedenog arhiepiskopa i narod srpski čas uznemire u vršenju njihovog pradedovskog obreda, čas spreče u duhovnoj upravi, čas, opet, prisile na plaćanje desetka koji im ne pripada, što ne biva bez njihovo teškog gubitka i štete, i s očevidnom opasnošću po njihovu službu nama.

Pomenuti arhiepiskop srpski ponizno je i s dužnim nastojanjem zamolio naše veličanstvo da se udostojimo da radi njihovog bodrenja i na vršenje službe milostivo sačuvamo njihova pređašnja prava, da potvrdimo dostojanstvo arhiepis kopa i njegovu vlast da može postavljati episkope svog obreda, da, nadalje, episkopima dopustimo neuznemiravanu upravu nad pastirskom službom, da, naposletku, celom narodu iznova odobrimo da svugde može slobodno ispovedati veru po svom obredu i uživati uobičajenu slobodu od desetka, te da utoliko milostivo uzmemo u svoju kraljevsku zaštitu i odbranu.

Pošto nam je njihova ponizna molba predata i saopštena, i pošto smo uzeli u milostivo razmatranje verne usluge koje nam je rečeni narod rascijanski plemenito pružao u borbi protiv zajedničkog hrišćanskog neprijatelja i posvedočio ih obilno prolivenom krvlju, obećavajuću nam drage volje i ubuduće svoju postojanu odanost (do naše dalje milostive uredbe i odluke, koju ćemo doneti prema tome kako prilike budu zahtevale), milostivo smo odlučili: da i pomenutom arhiepiskopu ostane neokrnjeno njegovo staro dostojanstvo i vlast da može postavljati episkope svog obreda(budući da mu ona pripada po pravu i običaju njegovog obreda), a episkopi koje je on rukopoložio - a to su časni:

Isaija Djaković, temišvarski i jenopoljski i arhimandrit manastira Krušedola, Stefan Metohijac, gornjokarlovački i zrinopoljski, Jeftimije Drobnjak, segedinski, Jeftimije Popović, budimski i stolnobeogradski, Jeftimije Tetovac, mohački i sigetski, Spiridon Štibica, vršački i Jefrem Banjanin, velikovardarski i jegarski(za koje smo mi snagom ovom pisma smatrali da ih valja milostivo prihvatiti i snositi) - da bez smetnje mogu obavljati svoje duhovne dužnosti po okruzima koji su im određeni, u kojima se, naime, voljom našeg Dvorskog ratnog saveta naselio i smestio dovoljan broj porodica naroda rascijanskog ili srpskog koji je kao što je pomenuto, iz jarma turskog sužanjstva primljen u naše podaništvo;

(da mogu) popravljati krivce i kažnjavati ih po zasluzi; primati štolarine i crkvene prihode koji im pripadaju po obredu i starom običaju, te vršiti svoju dužnost(ali bez ikakve štete od strane naših prelata ili Rimokatoličke crkve); naposletku, da se sav narod u našim tvrđavama, varošima, krajinama i oblastima, odnosno mestima koja smo mu ustupili preko povereništva pomenutog našeg Dvorskog ratnog saveta može, ma gde stanovao, bez ikakvog straha, opasnosti i štete po telo ili po imovinu, slobodno radovati ispovedanju svoga obreda i vere, da može koristiti i uživati pređašnju slobodu od desetka, koja im jos još od starine odobrena na temelju petog dekreta kralja MATIJE, član treći, i drugog dekreta kralja LADISLAVA, član poslednji; ovaj pak, desetak neka sam narod upotrebljava i daje na hranu i prihod episkopima svoga obreda, a naši prelati i komorski službenici neka im ne čine nikakve smetnje.

Stoga, da bi oni i nadalje mogli što pouzdanije uživati u spomenutim slobodama i izuzecima da bi ih što postojanije usrećila naša dobročinstva, te da bi time još vatrenije istrajali u žestokoj mržnji protiv otomanske tiranije i plemenito i postojano sačuvali dužnu odanost i pohvalnu spremnosti da nam budu na usluzi - smatrali smo da ih, sve skupa, naime arhiepiskopa, episkope i srpske narode koji su se nedavno izbavili iz turskog sužanjstva, sa celokupnom njihovom porodicom i dobrima i sa svim stvarima i imovinom, valjda prihvatiti pod našu kraljevsku zaštitu i osobito staranje i pokroviteljstvo - te da ih, štaviše valja poveriti i vašoj zaštiti, odbrani i osobitom pokroviteljstvu.

Stoga, sadržajem ovih redova milostivo poručujemo i zapovedamo, čvrsto nalažući vernostima svih vas gorenavedenih i svakom od vas ponaosob: dužni ste i obavezni da kad god i koliko god puta vam se, svima zajedno ili svakome ponaosob, obrati rečeni arhiepiskop ili njemu potčinjeni episkopi raspitujući se u vezi s gore navedenim, da ih, dok stvari stoje onako kako je gore rečeno, čuvate, štitite i branite od svih onih koji bi ih protivzakonito napadali, uznemiravali i nanosili im štetu, te da ih na svaki način sačuvate i održite u navedenim našim dopuštenjima i dozvolama. Budući da smo vam time s te strane potpuno ustupili i dodelili svoja kraljevska ovlašćenja po pravu i pravdi, drugačije nećete postupati.

Pismo vratiti donosiocu pošto se pročita. Dato u našem gradu Beču u Austriji, dana četvrtog, meseca marta, godine gospodnje hiljadu šesto devedeset pete, a naših kraljevanja: rimskog trideset sedme, ugarskog i ostalih četrdesete, češkog, pak, godine trideset devete."

LEOPOLD.

(M.P.)

Blaž Jaklin, episkop nitranski.
Pavle Mednjanski.

László Szalay, Das Rechtsverhältniss der serbischen Niederlassungen zum Staate in den Ländern der ungarischen Krone, Leipzig, 1862.
Dinko Davidov, nav. dj., str. 101-102.


Povlastice kraljeva Matije i Vladislava koje spominje car Leopold u gornjoj privilegiji.


Mathiae I. decr. a. 1481. (V.)



ARTICULUS 3.
Rasciani ad decimas solvendas non teneantur: nec propter eos ecclestiasticum interdictu m christianis imponatur.


"Item, quod Rasciani et caeteri hujusmodi schismatici, ad solutionem decimae non adstringantur, et neque per comites parochiales, instar aliorum ad hujusmodi decimarum solutionem compellantur.

1. Quodque ad christianos (in quorum medio tales schismatici morantur, aut et contra) ratione ipsorum schismaticorum, et non solutionem decimarum interdictum ecclesiasticum non imponatur."

Takođe, da se Rascijani i ostali takovi šizmatici ne primoravaju na plaćanje desetka, niti pak da ih vel. župani kao druge nateruju na plaćanje ovaka desetka.
1. I da se na hrišćane(t. j. katolike među kojima ovaki šizmatici prebivaju, kako god i obratno) zbog ovih šizmatika, i što ne plaćaju desetka, ne meće crkvena kletva.



ARTICULUS 4.
Christiani societatem cum Rascianis cont rahentes, ex portione tantum sua decimam solvant.

"Item, quod si qui christiani, cum praefatis talibus Rascianis, et schismaticis societatem, sive contractum habuerint, et araturas, sive alias agriculturas pari auxilio fecerint: de parte fructuum christianis cedenda: decimar solvantur: de reliqua vero parte, talibus scilicet schismaticis cedenda: tales decimar non exicantur.

1. Hoc tamen adjecto, et per expressum, quod tales Rasciani sive schismatici non censeantur et neque sint in perpetuum ab hujusmodi decimarum solutione exempti, sed tantummodo per aliquos annos, et interim, quod scilicet bono modo, se tales alienigenae, et transfuage, in regno Hungarie, et dominiss sacrae coronae subjectis firmabunt: et ut talium transfugarum exemplo, etiam alii, ditioni Turcarum subjecti, ad veniendum tanto promptiores efficiantur: quanto tales, qui jam venerunt, tanta prearogativa conspexerint esse donatos."


Takođe, ako se kad hrišćani (t. j. katolici) s pomenutim ovakovim Rascijanima združe ili ugovor ugovore, i njive, ili druge poljske radnje napolice uzrade, da se od dela onoga, što pripadne hrišćanima desetak plaća. Od ostale pak česti, koja naima ovim šizmaticima dopada, da se ovakav desetak ne uzima.

1. Dodav
ši tome izrekom da se ne misli , da su ovi Rascijani ili šizmatici doveka oprošteni od davanja takova desetka, već tek za koju godinu i dok se međutim, dabogme, lepim načinom, ovi stranci i begunci ne nameste u kraljevini Ugarskoj i gospoštinama, koje su svetoj kruni podložene, te da po primeru ovih begunaca i drugi, što su pod vlašću turskom, tim se većma privole, da ovamo prelaze kad vide, kakva su pravna prvenstva podarena onima, koji su već prešli.


Kralj Matija izvještava u pismu od 12. januara 1483. g. da su njegovi ljudi pronašli i sakupili 200, 000 Srba na teritoriji Srbije da se bore za Ugarsku u ratu protiv Turaka.















Ovom prilikom se najsrdačnije zahvaljujem ljubaznoj gđici 'chichak' (Forum Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, pdf. Hungarologija) na pojašnjenju sadržine mađarskog dokumenta. :-)

Henrik Marczali, Regesták a külföldi levéltárakból, 1882.




Uladislai II. decr. a. 1495. (II.)




ARTICULUS 45.
Rasciani, Rutheni et Valachi decimas non solvant.

"Sunt plurima loca in confinius Regni sita, in quibus Rasciani, Rutheni, Wallachi, et alii schismatici in terris christianorum habitant, et de eisdem terris hactenus, juxta corum ritum viventes, nullas penitus decimas solvere consueverunt, quos tamen ipsi domini praelati ad decimas solvendas cogere niterentur.

1. Et quia ispsae decimae in patrimonium Christi dedicate, a Christi fidelibus, et non aliis schismaticis hominibus (preasertim vero illis, ad vocationem, et assecurationem regiae majestatis, ac waywodarum, banorum, et caeterorum officialium, ipsa confinia regni tenentium, dicta loca incolentibus) exigi solent: ob hoc ordinatum est, et conslusum:

2. Quod amodo de caetero, ab ispis Rascianis, Ruthenis, Valachis, et aliis schismaticis, in quibuscunque terris christianorum residentibus, nullae penitus decimae exigantur."


Ima mnogo mesta, što su na granicama kraljevine naseljena, gde Rascijani, Ruteni i Vlasi i drugi šizmatici na zemlji hrišćana žive, i živeći dosad po svome obredu naučeni su, da na tu zemlju ne daju baš nikakva desetka: koje bi pak radi bili gospoda prelati, da silom nateraju na davanje.

1. I zato,
što je ovaj desetak, očevini hristovoj namenjen i uzimaće samo od vernih Hristu, a ne i od drugih šizmatičkih ljudi(naime pak ne) od onih, koji na poziv i rad siguranosti kraljevskoga veličanstva i vojvode, barona i ostalih činovnika, što drže iste granice, u pomenutim mestima prebivaju; naređeno je dakle i zaključeno:

2. Da se od sad pa u napredak ne uzima od otih Rascijana, Rutena, Vlaha i drugih šizmatika ma na kojoj-god zemlji hrišćana sedeli oni baš nikakva desetka.
Prevod sa latinskog: Aleksandar Sandić, 1866. g.

Márkus Dezső, Corpus Juris Hungarici: Magyar Törvénytár 1000-1526, Millenniumi emlékkiadás, Budapest, 1899.





Drevne srpske povlastice koje nabraja Baltazar Adam Krčelić (Jurisdictio Graeci ritus dissidentium Orientalium).









Sigismund, 1412. Donationis Cives Civitatis Kewe (Kovin), confirmat 1428.
Vladislav, 1450.
Beatrix Regina, 1477.
Potvrđene i dodate: 1435, 1455, 1464, 1473, 1474. i 1489.
Matija Korvin, 1481. (Mathia Decr. V. Art. 3 & 4)
Vladislav II, (Vladislai Decret., Art. ultimo), 1495.
Anna Regina Hung. 1503.
Jovan Zapolja, 1536.

Balthasaris Adami Kercselich de Corbavia, Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis, partis primae, tomus I., Zagrabiae, 1770, str. 433-434.




Zaštitna diploma Karla VI. od 10. aprila, 1715.



























„Mi, Karlo VI, po milosti božjoj izabrani rimski car, uvek uzvišeni, kralj Nemačke, Španije, Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Bosne, Srbije,Bugarske, itd; nadvojvoda Austrije, vojvoda Burgundije, Štajerske, Koruške, Kranjske i Virtemberga; grof Habsburga, Flandrije, Tirola i Gorice, itd.

Dajemo na znanje i sadržajem ovih redova predajemo na pamćenje svima kojih se tiče: da su nam naš verni, ljubazni i časni VIĆENTIJE POPOVIĆ, arhiepiskop istočne crkve grčkog obreda i mitropolit rascijanski, kao i svi staleži plemena ilirskog ili rascijanskog, molbenim pismom podneli na uvid sledeće; premda im je naš uzvišeni gospodin i roditelj, najpobožnije uspomene, mnogopoštovani LEOPOLD, rimski car i preslavni kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, itd; dana šestog, meseca aprila, i dana dvadeset prvog, meseca avgusta, godine hiljadu šesto devedesete premilostivo dodelio izvesna dopuštenja ili privilegije, slobode i preimućstva zbog osvedočene postojanosti njihove vernosti i korisnih usluga učinjenih za naš uzvišeni Dom, a preljubazno ih potvrdili naš gospodin brat JOSIF, najblaženije uspomene, rimski car i kralj Ugarske, Hrvatske, Dalmacije, Slavonije, Bosne, Srbije i Bugarske, itd; dana sedmog, meseca avgusta, godine hiljadu sedamsto šeste, kao i mi dana drugog avgusta, godine hiljadu sedamstvo trinaeste - svejedno se još i danas nailazi na neke naše podanike obaju staleža, naime i crkvenog i svetovnog, koji, ne bez ozbiljnog vređanja spomenutih privilegija i naših dopuštenja, te nepodnošljivog gubitka i štete za rečene pleme ilirsko ili rascijansko, pokušavaju da uznemire gore pomenutog arhiepiskopa i njemu podređene episkope i sveštenike zajedno s narodom u vršenju njihovog pradedovskog obreda, da spreče izgradnju neophodnih crkava, da uhapse sveštenike i monahe istog obreda i nagnaju ih i prisile na plaćanje nepriličnog desetka i izdavanja konačišta za vojsku.

Ovi nas, pak, najponiznije mole da im pružimo delotvornu pomoć u ovim teškim gubicima, da ozbiljno sprečimo ovakve neovlašćene poduhvate i odani nam narod ilirski ili rašijanski zaštitimo u mirnom i neuznemiravanom korišćenju i posedovanju naših dopuštenja i privilegija, utoliko pre što se u gore pomenutim potvrdnim pismima koja smo im premilostivo dodelili naš preljubazni gospodin brat i mi nalazi umetnuta i sledeća klauzula, koja nije uneta pri samom sastavljanju i izdavanju privilegije:

Zadržavajući, sem toga, za sebe najpotpuniju vlast da - kad se božjom dobrotom i složnim nastojanjem istih Ilira i ostalih naših vernih podanika povrati mir u našem kraljevstvu Ugarskoj i našim pograničnim pokrajinama - da te slobode, preimućstva i privilegije nadalje tumačimo tako što ćemo im, prema prilikama, davati još bolji oblik, itd, koju neki, što ili nisu razumeli, ili su naopako shvatili naum našeg duha, krivo tumače rečenom narodu, izazivajući time nemale neprilike i neugodnosti.
Da bismo što bolje potkrepili učinak svoje preobilne carsko-kraljevske naklonosti i milosti prema ovom narodu izražene u upravo pomenutim privilegijama, slobodama i dopuštenjima, te da bismo u potpunosti otklonili i odvratili svaki povod krivom tumačenju i prepirci koja bi donela štetu i gubitak rečenom odanom nam narodu - udostojili smo se da premilostivo protumačimo i razjasnimo svoju misao i volju kad je reč o pomenutoj razervišućoj klauzuli.
Mi, koji svagda želimo da sve svoje verne podanike i vazale nepovređene odbranimo i zaštitimo u privilegijama, slobodama i preimućstvima koja su čestito izmolili od nas i naših prethodnika, smatrali smo da je dostojno i pravedno da se ništa manje staramo za dobrobit pomenutog ljubaznog nam naroda ilirskog
ili rascijanskog...
(koji je zbacivši turski jaram, sa slavom pritekao pod senku zaštite i moći našeg uzvišenog Doma i nas kao kao zakonitih kraljeva kraljevstva Ugarske, i najponiznije potčinio sebe i svoje potomke zakletvi i vezi nerazrušive odanosti, vernosti i poslušnosti, te pružio dosad verne i korisne usluge nama i hrišćanskoj državi, i obećao da će ih i nadalje u svim budućim vremenima ponizno pružati)...,
da radi toga ljubazno udovoljimo pomenutom njegovom poniznom zahtevu i molbi, i da ga u njegovim pravima i privilegijama koje su mu dosad dodeljene milostivo sačuvamo i zaštitimo od ma kog uznemiritelja i izopačitelja naše misli i nauma.

Polazeći, dakle, od odlučne volje, zdrave odluke i punine svoje carsko-kraljevske vlasti, držeći se svoje zaštitne diplome koja je nedavno, dana šesnaestog februara, izdata i otpravljena iz naše Kraljevske ugarske dvorske kancelarije svim staležima i redovima naših kraljevstava Ugarske, Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, itd. - mi ovom svojom novom zapovešću, koja ima važiti za svagda, ne samo što milostivo ustanovljujemo, uređujemo i hoćemo da pomenuta dopuštenja, slobode i privilegije koje su dosad milostivo darovane rečenom plemenu i narodu rascijanskom i njegovim arhiepiskopima ili mitropolitima i episkopima budu i ostanu svagda na snazi i pravovaljane, a da oni sami posredstvom naših dikasterija i magistrata koji su ustanovljeni i podređeni u rečenim našim kraljevstvima, po molbi ili zahtevu pomenutog naroda i njegovih poglavara ili službenika budu čvrstom rukom odlučno zaštićeni i odbranjeni od pomutih teškoća i ma kakvih uznemiritelja; nego i pomenutu klauzulu, sadržanu u rečenim potvrdama, na sledeći način razjašnjavamo i milostivo tumačimo.

Da, naime, često pominjane privilegije, slobode i dopuštenja koja su milostivo dodeljena često pominjanom ljubaznom nam narodu ilirskom ili rascijanskom imaju ostati nepovređena, a da se rečeni odani nam narod ima sačuvati bez svake smetnje i neprilike u njihovom spokojnom i mirnom posedovanju, korišćenju i uživanju sve donde dok isti bude istrajavao i dok je nameran da istrajava u nesmanjenoj vernosti, odanosti i pokornosti koju duguje nama i našen uzvišenom Domu, u šta se svagda uzdamo.

Radi toga, ovim pismom ozbiljno nalažemo i zapovedamo našim sudovima, kako crkvenim, tako i svetovnim, skupa i svakom ponaosob; najzad, svim našim državljanima, ministrima i službenicima, ma kog stepena, čina, dostojanstva i imena, te ostalim našim podanicima, vernim i ljubaznim; neka dozvole da spomenuti mitropolit i arhiepisko, episkopi i ostali sveštenici monaškog i svetovnog reda, lica istočne crkve grčkog obreda ma ko staleža i položaja, ljubljeni nam, naime, narod ilirski ili rascijanski na miru i bez ikakve neprilike, smetnje i uznemiravanja koristi,
uživa i raduje se, svim skupa i svakoj ponaosob, napred navedenim privilegijama, preimućstvima, slobodama, ovlašćenjima, milostima i ovom našem zaštitnom pismu; neka među njima poglavito često spominjanog arhiepiskopa i njegove naslednike sačuvaju i zadrže u njihovoj vlasti, u ovlašćenju da podižu crkve gde je potrebno, u njihovom dosad uobičajenom pravu i nadzoru u odnosu na sveštenike i monahe, njihove ličnosti i dobra, kao i svoju imovinu, pri čemu je zabranjena bilo čija druga vrhovna jurisdikcija, a zauvek nepovređena naša i vrhovna jurisdikcija pomenutog arhiepiskopa; zatim u slobodi od desetka, osobito onog sa samih svešteničkih i monaških imanja, u slobodi od izdavanja konačišta za vojsku i od ličnih poreza.

Neka ne pokušavaju i ne čine, i neka ne dopuste da drugi na neki način pokušaju i da se dogodi bilo šta protivno sadržaju rečenih privilegija, a na gubitak i štetu rečenom odanom nam narodu, ništa protiv našeg nauma i naše premilostive volje, koja je ovde iskazana i izražena kad je reč o pomenutoj klauzuli. U protivnom, pašće u najtežu nemilost našu i naših naslednika, pa osim toga što će se njihov čin obezvrediti, platiće samim tim globu od Trideset Maraka u Zlatu , i to jednu polovinsku fisku ili našoj blagajni, a drugu onima koji su pretrpeli nepravdu.
Po svedočenju ovog pisma, koje je potpisano našom rukom i overeno našim većim visećim pečatom. Dato u našem gradu Beču dana desetog, meseca aprila, godine ponovo zadobijenog spasenja hiljadu sedamsto petnaeste, a naših kraljevanja: rimskog četvrte, španskog dvanaeste, ugarskog i českog, pak, četvrte.”

KARLO.

(M.P.)

Na sopstvenu zapovest svetog carskog i kraljevskog veličanstva.
Jakob Ernst pl. od Plekner, vitez


Dinko Davidov, nav. dj., str. 96-97.